Neki ljudi su Vječna Tajna za sve. Takav je bio Yukteswar.
Babađijev interes za Zapad
( Izvadak iz Autobiografije jednog Yogija )
“Učitelju, jeste li ikada sreli Babađija?” Bila je tiha ljetna noć u Seramporeu. Velike tropske zvijezde blistale su nam nad glavama dok sam sjedio kraj Šri Yuktešwara na ašramskom balkonu drugog kata.
“Jesam.” Učitelj se nasmiješio mom izravnom pitanju. Oči su mu zasjale s poštovanjem. “Tri sam puta blagoslovljen pogledom na besmrtnog gurua. Prvi put sam ga sreo u Allahabadu na jednoj od Kumbha-mela.”
Vjerske svečanosti koje se u Indiji održavaju od pradavnih vremena poznate su pod imenom Kumbha-mela. One su zaslužne što narod nikad nije izgubio iz vida spiritualne ciljeve. Svakih šest ili dvanaest godina okupljaju se milijuni pobožnih hindusa da bi se susreli s tisućama sadhua, yogija, swamija i asketa svih vrsta. Mnogi od njih su pustinjaci koji nikad ne napuštaju svoja udaljena obitavališta osim da bi došli na Mele i blagoslovili narod.
“Kad sam prvi put sreo Babađija, još nisam bio swami”, nastavio je Šri Yuktešwar. “Ali Lahiri Mahasaya me već bio uveo u tehniku kriya yoge. Savjetovao mi je da odem na Melu koja se održavala u siječnju 1894. godine u Allahabadu. Tada sam bio prvi put na Kumbha-meli. Malčice mi se vrtjelo u glavi od vike i guranja gomile. Gledajući naokolo nisam opazio ni jedno prosvijetljeno lice. Prolazeći preko mosta na Gangi primijetio sam znanca kako stoji ispruživši svoju prosjačku zdjelu.
„Ovaj skup nije ništa drugo nego zbrka buke i prosjaka“, mislio sam razočaran. „Pitam se nisu li znanstvenici Zapada koji strpljivo povećavaju krug praktično korisnog znanja, Bogu ugodniji od ovih danguba koji propagiraju vjeru, ali se koncentriraju na milodare!“
Moje kritičko razmišljanje o društvenoj reformi prekinuo je glas sannyasina koji je stao preda me.
“Gospodine, kazao je, zove vas neki svetac.“
“Tko je on?”
“Dođite i pogledajte sami.”
Oklijevajući sam poslušao ovaj lakonski savjet i uskoro se našao kraj drveta koje je pružalo zaklon guruu i privlačnoj skupini učenika. Učitelj, blistav neobičan lik, sjajnih tamnih očiju ustao je i zagrlio me.
“Dobro došao, swami”, kazao je ljubazno.
“Gospodine, ja nisam swami”, odgovorio sam naglašavajući svaku riječ, „ja nisam swami.“
“Oni koje po Božjem nalogu obdarim naslovom swamija, nikada taj naslov ne odbacuju.” Svetac mi se obraćao jednostavno, ali iz njegovih riječi zvučalo je duboko uvjerenje. Istog me trena zapljusnuo val duhovnog blagoslova. Smiješeći se svom iznenadnom unapređenju u drevni red swamija, poklonio sam se stopalima očito velikog i anđeoskog bića u ljudskom liku, koje me tako počastilo.
Babađi - jer to je bio on - mi pokaza da sjednem kraj njega pod drvo. Bio je snažan i mlad i sličan Lahiriju Mahasayi. Ali ta sličnost nije mi upala u oči premda sam često slušao kako o njoj govore.
Babađi posjeduje moć kojom može spriječiti svaku misao u čovjekovom mozgu. Veliki guru očito je želio da se u njegovoj prisutnosti ponašam posve prirodno, a ne da me obuzme strahopoštovanje.
“Što misliš o Kumbha-meli?”
“Vrlo sam razočaran, gospodine.” Zatim sam brzo dodao: “Bio sam razočaran sve dok nisam sreo vas. Nekako mi se čini da sveci ne spadaju u ovu gužvu.”
“Dijete moje,” reče učitelj, premda sam ja očevidno bio gotovo dvostruko stariji od njega, “ne sudi sve zbog grešaka mnogih.” Sve na zemlji dvostrukog je karaktera, kao pomiješan pijesak i šećer. Budi mudar kao mrav koji odnosi samo šećer, a pijesak ostavlja. Premda mnogi ovdje prisutni sadhui još žive u obmani, Mela je blagoslovljena i nekolicinom ljudi koji su spoznali Boga.”
S obzirom na to da sam i sám susreo takvog uzvišenog učitelja, odmah sam se s njim složio.
“Gospodine, primijetio sam, ,razmišljao sam o znanstvenicima Zapada koji po inteligenciji daleko nadilaze većinu ovdje okupljenih ljudi, a žive u udaljenoj Europi i Americi, pripadaju različitim vjerama i ne poznaju vrijednost ovakvih Mela. To su ljudi kojima bi susret sa učiteljima Indije mogao veoma koristiti. No premda intelektualno visoko razvijeni, mnogi Zapadnjaci vjenčali su se sa krajnjim odvratnim materijalizmom. Ostali, slavni u znanosti i filozofiji, ne prepoznaju suštinsko jedinstvo religije. Njihove vjere nepremostive su prepreke koje prijete da ih zauvijek odvoje od nas.”
“Vidim da te zanima Zapad jednako kao i Istok.” Babađijevo lice sjalo je od odobravanja. “Osjetio sam da suosjećaš sa svim ljudima, bili oni na Istoku ili na Zapadu. Zato sam te i pozvao ovamo.
Istok i Zapad moraju pronaći zlatni srednji put koji se sastoji od djelovanja i duhovnosti,“ nastavio je. “Indija mora mnogo naučiti od Zapada na području materijalnog razvoja. Za uzvrat, ona će Zapad poučiti univerzalnim metodama koje će omogućiti da se religiozna uvjerenja zasnuju na nerazorivim temeljima yogijske nauke.
Ti, swamiđi, odigrat ćeš ulogu u budućoj skladnoj razmjeni između Istoka i Zapada. Za nekoliko godina poslat ću ti učenika kojega ćeš obučiti za širenje yoge na Zapadu. Titraji mnogobrojnih duša koje ondje traže istinu, preplavljuju me kao bujica. U Americi i u Europi vidim potencijalne svece koji čekaju da budu probuđeni.”
Tu je Šri Yuktešwar prekinuo svoju pripovijest da bi me značajno pogledao.
“Sine moj,” rekao je smiješeći se na mjesečini, ”ti si učenik kojeg mi je Babađi obećao poslati prije tolikih godina.”
Bio sam sretan što sam saznao da je Babađi usmjerio moje korake prema Šri Yuktešwaru, ali mi je bilo teško vidjeti samoga sebe na udaljenom Zapadu, daleko od mog voljenog gurua i spokojnog života u ašramu.
“Babađi je zatim govorio o Bhagavad giti”, nastavio je Šri Yuktešwar. “Na moje iznenađenje, s nekoliko mi je riječi pohvale dao naslutiti kako zna da sam za Gitu pisao komentare.”
“Molim te, swamiđi, da preuzmeš još jedan zadatak”, rekao je veliki učitelj. “Napiši kratku knjižicu o osnovnom jedinstvu koje leži u temeljima kršćanskih i hinduističkih svetih spisa. Usporednim navodima pokaži kako su nadahnuti Božji sinovi govorili iste istine koje su sada pomračene sektaškim razlikama.”
“Maharađi,” odgovorio sam sumnjičavo, “kakva zapovijed! Hoću li je moći izvršiti?”
Babađi se tiho nasmije. “Zašto sumnjaš, sine moj”, reče hrabreći me. “Čije je zapravo ovo djelo i tko je onaj koji sve čini? Sve što je Gospod kroza me izgovorio, mora se neizostavno ispuniti.”
Ocijenio sam da će mi svečev blagoslov dati snage, pa sam pristao napisati knjigu. Nevoljko osjećajući kako se bliži trenutak rastanka, nerado sam ustao sa svog sjedišta od lišća.
“Poznaješ li Lahirija”, upitao učitelj. “On je velika duša, zar ne? Reci mu za naš sastanak.” Zatim mi je dao poruku za Lahirija Mahasayu. Pošto sam se ponizno poklonio, svetac mi se dobrodušno nasmiješio.
“Kad knjiga bude gotova, posjetit ću te”, obećao je. “Za sada, doviđenja.”
Idućeg dana napustio sam Allahabad i krenuo vlakom u Benares. Stigavši do kuće svog gurua, istresao sam priču o čudesnom svecu na Kumbha-meli.
“Zar ga nisi prepoznao?” Oči Lahirija Mahasaye krijesile su od smijeha.
“Vidim da to nisi mogao jer te on spriječio. To je moj jedinstveni guru, nebeski Babađi!”
“Babađi”, ponovio sam sa strahopoštovanjem. “Yogi-Krist Babađi! Nevidljivo vidljivi spasitelj Babađi! O, kad bih mogao vratiti vrijeme i još jednom biti u njegovoj prisutnosti da pred njegovim lotosovim stopalima pokažem svoju predanost!”
“Ne mari”, tješio me Lahiri Mahasaya. “Obećao je da će te opet vidjeti…“
